Kako je nastao Taxi Driver 

"Someday a real rain will come and wash all this scum off the streets"

 

Scenario: Pol Sreder

Rezija: Martin Skorsejzi

Glavne uloge: Robert de Niro, Sibil Separd, Dzodi Foster, Harvi Kajtel.

Taxi Driver je film koji smatra kultnim ili klasikom, zavisi koju terminologiju koristite. Film koji dodire granice ljudske psihe sigurno nije bio jedan od onih koji obecavaju siguran uspeh. Ne naprotiv. Kad je sniman svi su znali da su sanse da ovaj film bude prihvacen izuzetno male, sam Martin Skorsejzi kaze da nije mislio da ce Taxi Driver zaraditi dolara.

Prica o ovom filmu je pocela 1973. Te godine su se desile tri bitne stvari u zivotu Pola Sredera: zena ga je ostavila, dobio je otkaz u Americkom Filmskom Institutu i treca je da su ga dva prethodna dogadjaja gurnula u depresiju i alkoholizam iz kojih je i nastao Taksista.

Behu to nesretna vremena za Pola Sredera koji je upao u dugove, spavao u kolima i svakog dana je razmisljao o samoubistvu. Jedne nedelje je zbog jakih bolova otisao u urgentno gde je pricajuci sa bolnicarkom shvatio da vec dve ili tri nedelje nije imao nikakve komunikacije sa ljudima izuzev pri narucivanju hrane. Kaze da se u tom trenutku osetio kao taksista koji pluta u svom metalnom kovcegu po gradu, naizgled medju ljudima, a u stvari apsolutno sam. Vreme je prolazilo i Pol se u jednom trenutku trgao iz sna licnosti i shvatio je da je postao cudak koji ima jako mnogo oruzja, koje je ni sam ne zna zasto kupovao, da pije jako mnogo i da je postao opsednut pornografijom na nacin koji to moze samo jako usamljena osoba.Iz tog ocaja postojanja se rodio Taksista. Tad je napisao scenario, a onda je napustio Los Andjeles na 6 meseci.

 Pol Sreder

Pol Sreder, rani jadi

 
Kad se vratio u Los Andjeles osecao se za trunku emotivno jacim. Tad je poceo da radi kao filmski kriticar i dobio je zaduzenje da intervjuise Brajana de Palmu. Tog popodneva, dok su igrali sah, u kuci na plazi koja je bila De Palmino vlasnistvo, Pol je pomenuo Brajanu da ima napisan scenario za film, a ovaj se ponudio da procita. Brajanu se svideo scenario, ali u to vreme nije imao vremena da rezira taj film pa je Pola poslao kod svog dobrog drugara Martina Skorsejzia. Martin je procitao scenario sa svojom prijateljicom i oboje su se slozili da je to vrsta filma koju bi Marti trebao da rezira. Palma je rekao da mu se jako svideo scenario koji je, kako Pol kaze, baziran na liku Artura Bremera, psihopate koji je pokusao da ubije desnicarskog guvernera Alabame Dzordza Volasa. Ali ono sto je davalo pravi kvalitet scenariju bila je autobiografska crta koju je dao Pol Sreder. Scenario je odnesen producentkinji Dzuliji Filips koja je isprva odbijala da bude sama u kuci sa Polom jer je ovaj uvek kraj sebe nosio svoj magnum, ali se kasnije smirila kad je videla da je Pol toliko stidljiv da toliko spusta glavu dok prica sa njom da govori u svoj pazuh.

Te 1974. Pol Sreder je prodao scenario za film ”Jakuza” Vorner Brodersu, a Dzulija Filips je dobila oskara za “ The Sting”, tako da je i finansijska strana pocela da se sredjuje. Pocetni budzet filma je bio 1.3 miliona dolara, da je odmah uradjen ovaj film bi bio u crno beloj tehnici i umesto De Nira Trevisa Bikla bi glumio Dzef Bridzis. Ali je odluceno da se saceka jos i da se skupi dovoljno para da se angazuje De Niro koji je te godine dobio oskara za “Kuma II”. I godinu dana kasnije pripreme za film su mogle da pocnu jer je De Niro pristao da glumi.

U tih godinu dana priprema Bob De Niro je vozio taksi po Njujorku, Pol kaze da je Bob tad zaradio i nesto novca para. Jedne noci u taksi mu je uleteo glumac koji je prepoznao De Nira i rekao mu: “Isuse prosle godine si dobio Oskara, a sad taksiras. Izgleda da je tesko naci stalan posao?”, Bob mu je objasnio sta radi, a momak mu je stavio ruku preko ramena i nastavio:”Ne brini. Bice bolje, svi smo prošli kroz to”. Ali ono sto je vaznije od ove anegdote je to da je Bob dobio osecaj sopstvenog nepostojanja, jer ljudi bi rekli i uradili svasta na zadnjem sedistu dok ih je vozio, kao da on nije ni postojao. A dok bi razgovarao sa putnicima, radio bi to onako kako je mislio da bi to Trevis uradio.

Za ulogu Betsi je postojao izbor izmedju Sibil Separd i Fare Fosit, ali je Skorsejzi izabrao Sibil jer je, kao svaki Italijan, voleo da vidi veliko dupe. Zanimljivo je da se Sibil i Bob nisu bas voleli, tacnije De Niro je mrzeo Sibil. Najvise problema je bilo sa Dzodi Foster koja je tad imala 14 godina i morala je da ide kod psihijatra da bi dokazala da je sposobna da glumi prostitutku, da se to kasnije ne odrazi na nju. Zanimljivo je da je Dzodi glumela prostitutku, ali je na snimanju uvek bila zena iz socijalnog koja je brinula o tome da Dzodi ne bude na snimanju kad se snima neka scena u kojoj ima psovanja.

Harvi Kajtel se isto naporno spremao za ulogu Dzodinog makroa – Sporta. Danima je setao sumnjivim kvartovima Njujorka i posmatrao makroe. Na kraju je odabrao jednog i odveo ga u Actor’s Studio da vezbaju dijaloge. U tim vezbama Harvi bi glumeo devojku i gledao kako bi se makro ophodio prema njemu, a onda bi zamenili uloge. Njih dvoje su i napisali sve dijaloge u filmu u kojima ucestvuje Sport.

 

Za vreme snimanja filma cela ekipa je ludela jer su Skorsejzi i De Niro mogli dva sata pricati o, na primer, nacinu na koji bi Trevis vezao cvor. Dok je sniman film Njujorski djubretari su bili u strajku tako da su ulice bile prepune smeca, a da bi scena izgledala normalno sama filmska ekipa je morala da vadi smece “iz kadra”.

Vecina dijaloga je improvizovana, a najcuvenija recenica u filmu, “You talkin' to me?”, je nastala takodje spontano. U scenariju je pisalo: “Trevis razgovara sa sobom u ogledalu”, Bob je pitao Pola kako da to odlumi, a ovaj mu je rekao:” Pa, on je kao malo dete koje se igra sa pistoljima i glumi frajera”. I tada je De Niro izvukao ovu recenicu koju je tad koritsio jedan Njujorski underground komicar kao osnovu svoje tacke.

 
Jedne veceri je stari Skorsejzijev drug sa studija otisao na veceru sa Martijem i De Nirom. Buduci da se nedavno vratio iz Vijetnama, De Niro ga je celo vece ispitivao o ratu i u jednom trenutku su pomenuli ’specijalne jedinice’, ciji su se pripadnici sisali kao Mohakikanci. Prijatelj je odgovorio da se tim ljudima niko ne priblizava jer su uvek spremni da ubiju i da mogu da “puknu” u svakom trenutku.

 

Film je snimljen i vece pre premijere cela ekipa je otisla na veceru i slozili su se da su napravili sjajan film i da se svi ponose sa njim cak iako bude cista katastrofa na bioskopskim kasama i u novinskim kritikama. Sledeceg dana, kad je ustao, Pol Sreder je otisao da odgleda podnevnu projekciju Taksiste i kad je dosao pred bioskop zatekao je ogroman red kroz celu ulicu i oko zgrade, mozete zamisliti kako je bio odusevljen kad je saznao da su ti ljudi cekali da kupe karte ne za podnevnu projekciju nego za onu u 2 sata.

Nazalost posle nekoliko godina film je inspirisao Dzona Hiklija da izvrsi, na srecu, neuspesan atentat na Ronalda Regana. Godinu posle atentata na dodeli Oskara, Martin je otisao u WC gde je bilo ljudi iz obezbedjenja koje ga je pratilo. Kaze da je tad pomislio kako je obezbedjenje sjajno organizovano. Tek nekoliko godina kasnije je saznao da su svi koji su ga opsluzivali to vece, cak i vozac limuzine, bili agenti FBI-ja.

To bi bila storija o nastanku Taksiste, crnom biseru americkog drustva, brusenog u Vijetnamu koji pluta u svom metalnom kovcegu kroz grad sa zeljom da ’kisa skloni svo djubre sa ulica’.